Ovo je priča o naru – voću bogova
Kada se Had, grčki bog podzemlja zaljubio u Persefonu, ćerku boginje Demetre i Zevsa i oteo je, kako bi živela sa njim u Hadu, neutešna majka je toliko patila za njom da je na zemlji sve prestalo da rađa. Tada je Zevs naredio Hadu da mora da je vrati na zemlju,
kako bi ona sama donela odluku da li želi da živi sa njim. Lukavi Had je na polasku dao Persefoni da pojede seme nara i time je zauvek vezao za podzemlje. Persefona će jedan deo vremena provoditi na zemlji sa majkom (proleće, leto i jesen) a zimu sa Hadom. Ovu personifikaciju godišnjih doba, rađanja prirode i zatišja, odlučilo je zrno nara, koje je bilo posvećeno bogu Hadu.

Foto: James Narayanan
Nar, to voće bogova, jedno je od najstarijih vrsta voća koje je poznato čovečanstvu. Ljudi će ga uz masline, grožđe, smokve i urme, kultivisati i uzgajati više od 6000 godina. Potiče iz stare Persije ali će tokom milenijuma biti gajen i proširen na Mediteran, Malu Aziju, Kinu, Indiju. Na osnovu arheoloških istraživanja, njegove tragove nalazimo u Jerihonu, jednom od najstarijih gradova na svetu, u grobnici egipatske kraljice Hatšepsut, staroj Mesopotamiji, ali i na brodovima koji su prevozili luksuzne proizvode za vladare tog doba. Takođe, nalazimo ga na čuvenom karavanskom Putu svile, preko kog su se dopremale luksuzne stvari sa Istoka u Evropu i Sredozemlje. Predstave o njegovom uzgoju nalazimo i u čuvenom Kandaharu (danas Avganistan), odakle je po pisanju starih putopisaca, dolazio najkvalitetniji nar.

Detalj sa Botičelijeve slike „Madonna of the pomegranate“
Tokom vekova će kod raznih naroda biti predstavljen kao simbol zdravlja, plodnosti, pripisivaće mu se razne isceliteljske moći i mistična svojstva, toliko da je i do danas ostao nezaobilazan deo svečanosti poput venčanja, krštenja, rođenja. Najpoznatiji naziv pomgranate (eng.) potiče od latinske reči pomum granatum, koji su prevodili i kao jabuku iz Granade – pome granate (jer se gajio u Španiji koja je tada bila pod arapskim kalifatom) ili na starom francuskom grenat, što je bila oznaka za crvenu boju, po kojoj je nar karakterističan.
Kod nas ima dva naziva, nar ili šipak koji je najviše rasprostranjen u primorskim oblastima. Raste kao žbunasto drvo, čiji plodovi sazrevaju u jesenjem periodu iž karakterističnog je slatkasto-oporog ukusa. Kod nas se najviše koristio kao sveže voće, dok je kod drugih naroda vekovima zauzimao značajno mesto u ishrani. Postoji verovanje da svaki nar ima 365 zrna, kao oznaku za broj dana u godini, međutim to je predrasuda jer u zavisnosti od vrste i veličine u naru može da se nađe od 200 do čak hiljadu semenki.

Foto: Brendan Harding on Unsplash
Pre otkrića Novog sveta, on je praktično bio zamena za paradajz. Od njega su se pravili i dan danas se prave sosovi, prelivi za mesa, sokovi, ulje, sirće, sirupi. Nezaobilazan je deo arapske kuhinje, gde se najviše koristio sirup od nara u jelima od mesa, poput čuvenog persijskog Fasenjan – jela od piletine, pačetine i sl pernatih životinja. U indijskoj i pakistanskoj kuhinji je posebno cenjen začin od sušenih semenki nara pod nazivom anar dana.
Iako je vekovima u upotrebi i veoma cenjen, njegova lekovita svojstva su u novom dobu potvrđena i naučnim istraživanjima. Sadrži veliku količinu vitamina C, A, folnu kiselinu, kao i kalijum. Bogat je antioksidantima, čak više od brusnice i pomorandže. Zbog ovih sastojaka ima blagotvorno dejstvo na kardiovaskularni, nervni i koštani sistem a ulje nara ima antiupalna i antimikrobna svojstva. Zato i ne čudi da je ova toliko cenjena biljka našla svoju primenu kod svih naroda kod kojih je uzgajana.