U Stovarištu Materijala biće otvorena izložba Marije Sekule pod nazivom „A sad adio“, u četvrtak, 5. februara 2026. godine, sa početkom u 18 časova, na adresi Koste Glavinića 17. Izložba će trajati mesec dana.
Izložba „A sad adio“ nastala je iz jednostavne, ali važne ideje – da se ne zaboravi kako smo se nekada smejali. Polazeći od duha kultnih filmova jugoslovenske kinematografije, poput Ko to tamo peva, Varljivo leto ’68, Maratonci trče počasni krug, Nacionalna klasa, Vruć vetar i U raljama života, izložba oživljava humor, ironiju i mentalitet jednog vremena koje je snažno oblikovalo kolektivnu svest.

Kako ističe umetnica, upravo taj smeh nije bio bekstvo od stvarnosti, već njen najprecizniji komentar – nosilac ironije, prkosa, topline i inteligencije. Filmovi uz koje je odrastala generacija rođena sedamdesetih godina bili su mnogo više od zabave: oni su predstavljali kulturni kompas, kroz koji su se prelamali društveni odnosi, ideologije i svakodnevni život. Njihove replike i danas funkcionišu kao zajednički jezik prepoznavanja, dokaz zajedničkog iskustva i porekla.

Izložba „A sad adio“ ne pristupa prošlosti kao klasičnoj nostalgiji, već kao zapisu o mentalitetu i načinu preživljavanja stvarnosti kroz humor. Ona postavlja tiho, ali važno pitanje savremenom trenutku – da li se danas smejemo isto i da li se u tom smehu još uvek prepoznajemo. U tom smislu, izložba je poziv ne samo na sećanje, već i na ponovno sagledavanje sopstvenog identiteta.
Likovni izraz i umetnički koncept
U svom radu Marija Sekula koristi apstraktan vizuelni jezik, zasnovan na plošnim površinama, otvorenom koloru i jasnoj liniji. Slikarski proces za nju predstavlja oslobađanje od viškova i traganje za suštinom – formom koja ne objašnjava, već vibrira emocijom. Boja postaje primarni nosilac značenja, dok linija uspostavlja ritam unutrašnjeg kretanja.

Njena umetnost nastaje kao dokument vremena i ličnog odgovora na društvene promene. Kroz svedenu formu i apstrakciju, umetnica artikuliše misli i osećanja koja izmiču jeziku, ostavljajući na platnu trag kolektivnih i ličnih iskustava. Svaki rad deo je pokušaja da se razume svet i sopstveno mesto u njemu, kroz vizuelni zapis koji ostaje.
Izložba „A sad adio“ poziva publiku da se prepozna, nasmeje i seti – jer dokle god postoji sećanje na zajednički smeh, postoji i kontinuitet.
