Home > TOP-VEST > ZAGORKINE ŠIK-ŠAJKAČE spoj tradicionalnog i modernog

ZAGORKINE ŠIK-ŠAJKAČE spoj tradicionalnog i modernog

Foto: Sowa media

“Kad Kinezi budu čuli da sam radila sa Batom Živojinovićem ima da nagrnu u Tkački dvor i razgrabe ove moje šik-šajkače”, šali se naša domaćica Zagorka Stojanović dok u ime dobrodošlice na tremu kuće stare blizu 150 godina nazdravljamo domaćom šljivovicom.

Foto: Sowa media

“U rakiju uvek dodam malo kima, a slatko od kupina kojim sam vas poslužila sama spremam, kao i celu zimnicu”, objašnjava  dok se smeštamo u stolice veselih pastelnih boja i neobičnih oblika. Dočekala nas je na seoskom drumu, ispred plota spojenog isprepletanim granjem, u šarenim bridž  pantalonama sa ljubičastom šik-šajkačom na glavi, prošaranom motivima srpskih ćilima. Svaka od nas četiri, pored reči dobrodošlice, dobila je po jedan čvrst zagrljaj.

Zagorka Stojanović (Foto: Sowa media)

Dok se uskom stazom penjemo ka kući čiji je trem ukrašen srpskim ćilimima i zastavom, Zagorka priča da šik-šajkaču i bridž pantalone “uvek nosi zimi, dok leti nosim haljine, naravno uz šik-šajkaču”. “Pantalone i haljine šijem po 5-6 komada, tako da je kroj isti samo se dezeni i materijali razlikuju“.

Foto: Sowa media
Foto: Sowa media

Jednom su mi rekli da kupim makar kaput koji neće biti prepun boja i ja sam to uradila, a onda sam na lokalnoj pijaci, onako usput, kupila i stare goblene sa divnim narandžastim cvetovima koje sam isekla i prišila na taj jednobojni komad odeće. Izgledalo je odlično”, rekla je ona.

Foto: Sowa media

Zbog šik-šajkača kojima je Zagorka, kostimografkinja, udahnula novi život, smo i došle kod nje. Objašnjava nam da je na ideju došla pre desetak godina sa željom da deo narodne nošnje u novom ruhu pretvori u modni detalj. “Otkrila sam tokom svojih istraživanja da je kapa poređenje za nebeski svod koji se u narodu još zove ‘kapa nebeska’ jer simboliše prevrnutu ‘sunčevu barku’ što podržava oblik šajkače, nastale od ‘šajke’, vrste čamca”, priča nam Zagorka.

Foto: Sowa media

U srpskoj mitologiji, kako dodaje, kapa je starija od glave i zamena za čoveka.  “Srbin hoće sve da radi pod kapom ali neće dve stvari: da se krsti i da jede. Bog stare srpske vere takođe nosi kapu, pa je bio običaj da se ona mrtvacu stavlja na glavu ili se bolesnikova kapa šalje na čitanje molitve radi isceljenja”, prenosi nam Zagorka rezultate svojih istraživanja.

Foto: Sowa media

Ona dodaje da je i kineski filozof i reformator Konfučije iz 5. veka pre nove ere nosio sličnu kapu, da se ova vrsta kape nalazi i u narodnoj nošnji starih Persijanaca, kao i da je na glavi ima i sveti Jovan na fresci u manastiru svete Katarine na Sinaju.

Foto: Sowa media

„Bilo mi je zanimljivo da udahnjujem novi život u zapostavljeni deo naše tradicije”, objašnjava Zagorka dok u njenoj magazi, pretvorenoj u izložbeni prostor, isprobavamo razne dezene šik-šajkača – sa cvetovima, listićima, zvezdicama, srcima, motivima starih ćilima, šljokicama, palmama, jednobojne, dvobojne, u bojama srpske zastave… “Šijem od materijala koji nađem, sve se uglavnom proda, a najviše radim po narudžbini jer ih uglavnom kupuju naši ljudi koji žive u inostranstvu”, kaže ona.

Foto: Sowa media

Uz stalni osmeh na licu priča nam da je “tek sa 73 godine počela da živi i uživa” i to kada je prodala stan u Beogradu i kupila imanje u Rakarima, selu nadomak Banje Vrujci. Dve oronule kuće sa okućnicom u vlasništvu prezimenjaka Stojanovića temeljno je obnovila – od magaze napravila Tkački dvor, a ispod velike stare lipe “Pozornicu pod lipom” gde tokom letnjih dana gostuju njeni prijatelji iz sveta umetnosti. “Ovde vreme drugačije teče i za sve imam vremena. Ovde imam vremena za razmišljanje, za čitanje, niko me ne opterećuje. Slobodna sam”, priča nam ona.

Foto: Sowa media

Posle ćaskanja na tremu, Zagorka nas je uvela u kuću, koja je tačnije atelje sa spavaćom sobom i kuhinjom. U malom hodniku za trenutak je sve zaličilo na ulazak u dugu jer se pred nama prostrlo šarenilo boja u svoj svojoj lepoti. Visoke police od poda do plafona prepune širokih kalemova vunice i raznobojnog konca prvo su sa čim smo se susrele. Na podu su nas sačekale gomile tkanina jarkih boja i brojna klupka iste takve vunice. Na bočnom zidu stajala su dva vertikalna razboja na kojima su bile do pred kraj istkane ikone, jedini komadi tkanine svedenih nijansi prošarani svetlucavim nitima.

Foto: Sowa media

„Ovo je monaški posao. Ritam tkanja stremi usporenosti za razliku od svakodnevice modernih veština. Niti se slažu red po red i misli se smiruju kao u molitvi“, uvodi nas u veštinu tkanja Zagorka Stojanović, primenjeni umetnik, kostimograf, scenograf i tapiserista, koja je do sada opremila preko stotinu pozorišnih predstava, mnogobrojne filmove, televizijske drame i emisije.   

Foto: Sowa media

Objašnjava nam da je zanat učila od starih tkalja po seoskim zabitima. “Nisu znale da mi objasne kako ili zašto, znanje im je u prstima. Veštine koje su tako dugo bile vezane za opstanak deo su kolektivnog pamćenja. Čovek ima intimnu, atavističku potrebu za toplinom koju ogromni prostori moderne arhitekture, hladni materijali – beton, čelik, staklo – ignorišu”, kaže ona.

Foto: Sowa media

Podseća nas da su delovi tajne ovog drevnog umeća očuvani do danas i da se mogu naći u jezičkim metaforama – osećanja se prepliću, priče su protkane, čitav život prati nit kojom je moguće istkati čuda. Njeno ikonotkanje, kako sama kaže, zasnovano je na skoro kanonski verodostojno istkanim ikonama, po vizantijskom ključu, a njenih pet izatkanih ikonica bile su izložene u Njujorku i Parizu. Zagorkine tapiserije i ikonotkanja, sa zlatnim nitima i Ahtirskom Bogorodicom, stigle su do privatnih zbirki i muzeja, do Severne i Južne Afrike. “Preuzimam lepotu duha bezimenih tkalja. Sve tkalje tkaju na istoj niti jer je reč o drevnoj veštini. Kada tkam osećam se između neba i zemlje. Tkanje predstavlja unutrašnje zapise tradicije u punoj vernosti”, poverila nam je Zagorka.

Foto: Sowa media

Predveče nas je ispratila do kapije, svaku sa po šik-šajkačom u ruci.  “Na leto punim 81 godinu, vidimo se tada. Jedva čekam proslavu jer će mi doći mnogi prijatelji iz Beograda, Srbije i iz inostranstva”, rekla nam je Zagorka prateći nas sa detinjim sjajem u očima. Osim modernih šajkača, od Zagorke smo ponele i deo širine u pogledima na život, ali i deo ljubavi prema narodnoj tradiciji i svom narodu. Nama dovoljno.

Autor: Biljana Živančević

You may also like
MILICA BABIĆ ANDRIĆ PONOVO U BEOGRADU: Stručni skup posvećen pionirki kostimografije

Leave a Reply